Povijest, zemljopis i načini života

Ukratko o povijesti Norveške

Vikingskip

Vrijeme Vikinga

Godine između 800 i 1050 naše ere zovemo Vikinško vrijeme. U početku Vikinškog vremena Norveška nije bila jedna zemlja već se sastojala od mnogo malih zemalja koja je svaka imala svog kralja. U godini 872 je Viking Harald Hårfagre postao kralj cijele Norveške. Mnogi Vikinzi su putovali u razne zemlje. Neki Vikinzi su bili trgovci i kupovali su i prodavali robu, dok su drugi bili ratnici koji su krali i ubijali. Danas često pomislimo na ratnike kada pričamo o Vikinzima. Kršćanstvo je uvedeno u Norvešku u 11. stoljeću. Kršćanstvo je zamijenilo staru Nordijsku mitologiju. Borgund stavkirke

Unija Danske i Norveške

Tokom 14.stoljeća je Danska dobila sve više uticaja na Norvešku i od 1397 je Norveška stupila u jednu zvaničnu uniju sa Danskom i Švedskom. Unija je imala jednog zajedničkog kralja. Vremenom se Švedska povukla iz unije, dok je unija između Danske i Norveške trajala sve do 1814. Politika je vođena iz Danske. Kopenhagen je bio kulturni centar u uniji a zvanični jezik je bio danski. Norveški seljaci plaćali su porez kralju u Kopenhagenu.

Raspad unije i nova unija

Eidsvoll 1814 - © Stortingsarkivet/ foto: Teigens fotoatelier as

1814 je bitna godina u norveškoj istoriji / povijesti. 17. maja / svibnja te godine Norveška je dobila svoj ustav. Početkom 19.stoljeća su se vodili mnogi ratovi u Europi. Između ostalih bio je rat s Engleskom na jednoj strani i Francuskom na drugoj strani. Danska-Norveška stajala je na francuskoj strani i kada je Francuska izgubila rat, danski kralj morao je da preda Norvešku Švedskoj koja je stajala na engleskoj strani.

1814-te se unija između Danske i Norveške raspala. Jedan dio Norvežana nadao se da će Norveška postati jedna samostalna zemlja nakon raspada unije, i 112 utjecajnih osoba iz južnih krajeva države, skupili su se u Eidsvollu koji leži u Akershus županiji. Htjeli su između ostalog da napišu ustav za slobodnu Norvešku. Ipak je Norveška natjerana u uniju s Švedskom i u novembru / studenom 1814-te je unija između Švedske i Norveške postala činjenica. Unija sa Švedskom je bila slobodnija nego prijašnja unija sa Danskom. Norveška je zadržala svoj ustav sa nekim izmjenama i također imala svoju autonomiju. Politika vanjskih poslova je vođena iz Švedske i kralj ovih dviju zemalja je bio Šveđanin. Eidsvollsbygningen

Nacionalni romantizam i norveški identitet

Brudeferd i Hardanger (Hans Gude & Adolph Tidemand, © Nasjonalmuseet for kunst, arkitektur og design) U Europi je sredinom 19.stoljeća rastao jedan smjer umjetnosti i kulture koji mi nazivamo nacionalna romantika. Postalo je bitno ukazati na nacionalne karakteristike i posebno ih uveličati i uljepšati. U Norveškoj se posebno isticala prelijepa priroda i seljačko društvo je postalo “tipično norveški”. Nacionalna romantika se isticala u literaturi, slikarstvu i muzici. U ovo vrijeme su Norvežani postajali sve više svjesni svog nacionalnog identiteta. Kod mnogih je rastao ponos biti Norvežanin i kao posljedica ovoga također jedna želja da zemlja postane samostalna.

Nakon mnogih stoljeća u uniji sa Danskom pisani jezik u Norveškoj bio je danski. Ovaj pisani jezik koji mi danas poznajemo kao književni jezik je razvoj iz danskog jezika. U periodu nacionalne romantike bili su mnogi koji su smatrali da bi Norvežani trebali imati svoj pisani jezik koji ne dolazi iz danskog jezika. Lingvista Ivar Aasen (1813-1896) je zbog ovoga putovao Norveškom i skupljao primjere jezika iz raznih dijalekata. Sa ovim primjerima napravio je jedan novi pisani jezik, novi norveški. I novi norveški i književni su se dosta razvili od 19.stoljeća, ali Norveška još uvijek ima dva službena oblika norveškog jezika u dodatku sa laponskim i kvenskim.

Industrijalizacija Norveške

Fabrikkarbeidere 1880, (Oslo Museum, fotograf: Per Adolf Thorén) Sredinom 19.stoljeća oko 70 posto stanovništva živjelo je na selu. Većinom su se bavili sa poljoprivredom i ribarstvom. Život je bio težak za mnoge. Populacija je rasla i nije bilo dovoljno zemlje i posla za sve. Istovremeno su se promjene dešavale u gradovima. Sve više i više fabrika je osnovano i mnogi su se selili sa sala u gradove da bi našli posao. Život u gradu bio je težak za mnoge radničke familije. Radni dani su bili dugi i stambeni uvjeti loši. Obitelji su često imali mnogo djece i nije bilo neuobičajeno da je više obitelji živjelo skupa u jednom malom stanu. Mnogo djece je također moralo da radi u fabrikama da bi obitelji mogle preživjeti. Mnogi su probali sreću u inostranstvu i u godinama između 1850 i 1920 u Ameriku je otišlo više nego 800 000 Norvežana.

Jedna slobodna i samostalna zemlja

1905 godine se unija sa Švedskom raspala. Dugo je bilo političkih nesuglasica sa norveškim Parlamentom i sa kraljem u Švedskoj i početkom 20.stoljeća bilo je sve više njih koji su smatrali da bi Norveška trebala biti jedna slobodna i samostalna zemlja. 7.juna / srpanj 1905 godine Parlament je proglasio da švedski kralj više nije kralj Norveške i time se unija sa Švedskom raspala. Reakcije u Švedskoj su bile ogromne i skoro da je izbio rat između Norveške i Švedske. Putem dva glasanja iste godine utvrđeno je da se unija sa Švedskom raspala i da će nova država Norveška biti monarhija. Danski princ Carl je izabran kao novi kralj Norveške. On je uzeo norveško kraljevsko ime Haakon. Kralj Haakon 7. je bio kralj u Norveškoj od 1905 do njegove smrti 1957 godine.

Prva polovica 20.stoljeća

Vannkraftverk Krajem 19. stoljeća Norveška je počela koristiti hidroenergiju za proizvodnju elektriciteta. To je pridonijelo otvaranju više industrijskih poduzeća. Potreba za radnom snagom je rasla, a i gradovi su nastavili sa rastom. Jedan poseban zakon je osiguravao da hidroelektrane budu izgrađene od strane privatnih osoba, dok su sami hidro-energetski izvori ostajali u javnom vlasništvu.

U godinama 1914-1918 harao je 1.svjetski rat u Europi. Norveška nije bila aktivna u ovome ratu, ali financijske posljedice su se osjetile i ovdje. Tridesetih godine prošlog stoljeća bila je financijska kriza u Europi i Sjevernoj Americi. Mnogi su izgubili poslove i svoje domove. Iako situacija u Norveškoj nije bila podjednako loša kao na mnogim drugim mjestima, opet govorimo o «teškim 30-tim godinama».

2. svjetski rat 1939/1940-1945

Stortinget med tysk banner 1940-45, (Oslo Museum, ukjent fotograf) 2. svjetski rat je početo u septembru / rujnu 1939 god. kad je Njemačka napala Poljsku. Njemačke su trupe okupirale Norvešku 9. aprila / travnja 1940 godine. Bitke u Norveškoj trajale su samo nekoliko tjedana/sedmica prije nego se Norveška predala. Kralj i vlada pobjegli su u Englesku i nastavili bitku za slobodnu Norvešku. Tada je Norveškom upravljala Nijemcima prijateljski nastrojena vlada sa vođom Vidkun Quisling-om na čelu. Ta vlada nije bila izabrana na demokratski način.

Iako nije bilo mnogo direktnih bitki koje su se desile na norveškom tlu, postojalo je više grupa otpora koje su se bavile sa sabotažom, izdavale ilegalne novine i organizovale civilnu neposlušnost i pasivni otpor prema njemačkim okupirajućim snagama. Mnogi koji su bili u grupama otpora su morali pobjeći iz zemlje. Oko 50 000 Norvežana pobjeglo je u Švedsku tokom 2. svjetskog rata. U Sjevernoj-Norveškoj (Nord-Norge) mnogi bili su ubijeni, a veći dio Finnmarka i Nord-Tromsa bio je u ruševinama nakon što su Nijemci evakuirali iz tog područja. Po Hitlerovoj naredbi većina zgrada i infrastrukture bila je zapaljena kako Sovjetska vojska ne bi mogla da iskoristi resurse koja su se nalazila tamo. Vremenom su Nijemci izgubili na sve više frontova i u maju / svibnju 1945 godine su morali kapitulirati. Od posljedica rata je umrlo oko 9500 Norvežana.

Norveška u modernom vremenu

En oljeplattform

Naftne platforme

Poslije rata se zemlja morala ponovo izgraditi. Bile su velike nestašice robe,a nije bilo ni dovoljno stambenih jedinica za narod. Suradnja i solidarnost su bili potrebni da bi se izgradnja obavila što prije. Država je strogo regulirala financije i potrošnju.

Odmah nakon rata osnovane su Ujedinjene nacije (UN). UN-ov glavni cilj je rad za mir i ravnopravnost u svijetu. Norveška je bila između prvih zemalja koje su se pridružile organizaciji i to u novembru / studenom 1945 godine. Prvi sekretar FN-a je bio Norvežanin Trygve Lie. SAD su ponudile financijsku pomoć zemljama u Europi nakon rata. Ova financijska pomoć je poznata pod imenom Marshall plan. Taj plan je postavljao financijske i političke uslove zemljama koje primaju pomoć. Norveška je, kao pomoć iz Amerike, primila oko tri milijarde kruna.

1949. godine potpisuje Norveška i jedanaest drugih zemalja Atlantsku povelju. To je dovelo do osnivanja sjeverno-atlantske odbranbene organizacije- NATO. Taj bliski odnos između Zapadne Europe i SAD-a postoji i dan danas.

U godinama 1950-tih i 1960-tih prošlog stoljeća je finansijska situacija Norveške bila relativno dobra. U tom periodu je država sprovela mnoge reforme radi boljeg života stanovništva. 1960-tih godina prošlog stoljeća je više poduzeća tražilo naftu i gas duž norveške obale. Kao i sa hidroenergijom 50 godina ranije, izvori nafte su ostali u javnom vlasništvu, dok su privatna poduzeća mogla kupiti pravo da traže, buše i vade naftu u ograničenim područjima i u ograničenom vremenskom periodu. 1969. godine je po prvi put nađena nafta u Sjevernom moru. Od tada se Norveška razvila u naftnu naciju i tako postala jedna od najvećih izvoznica nafte u svijetu, te ovo ima veliki značaj za norvešku ekonomiju.

Veliki pokreti naroda također su imali veliki značaj za izgradnju moderne Norveške. Naročito radnički pokret i pokret žena su bili centralni. Radnički pokret u Norveškoj ima svoje korijenje skroz nazad do 17.stoljeća, ali je postao više organizovan od 1880-tih godina, kad je nastalo više radnih mjesta u industriji. Nakon dvadesetih godina prošlog stoljeća je pokret dobio više utjecaja. Radnički pokret se borio da popravi radničke uvjete, između ostalog kraće radne dane, bolje sigurnosne uvjete na radnim mjestima, osiguranje pri bolesti i pravo na financijsku pomoć pri nezaposlenosti.

Pokret žena se borio za prava žena u društvu, za ravnopravnost između spolova i za jednake mogućnosti za muškarce i žene. Pravo na razvod, pravo na kontracepciju, vlastiti izbor na abortus i ženino pravo da sama odlučuje nad svojim tijelom su bile bitne teme za pokret žena. Godine 1978 stigao je Zakon o prekidu trudnoće (Zakon abortusa). Ovaj zakon daje ženi pravo na abort unutar 13-te sedmice trudnoće. Danas postoji jednako pravo na obrazovanje i rad, na nekretnine i naslijeđe, a i na medicinu i dobro zdravlje i za žene i za muškarce.

 

Činjenice

Norveška danas

Danas je Norveška jedna moderna demokracija sa visokim socijalnim uređenjem. Većina ljudi u Norveškoj ima dobru ekonomiju i stanovništvo ima relativno visok nivo obrazovanja. Kako muškarci tako i žene učestvuju u radnom životu. Društvo je vođeno sa jednim nizom zakona i dogovora koji stanovnicima osiguravaju obrazovanje i prema potrebama zdravstvenu pomoć.

Posljednjih se deset godina desio veliki razvoj na području tehnologije i IT-komunikacije. Ovo je također imalo značaja za norveško društvo. To stvara više radnih mjesta, radni zadaci se mijenjaju i privatni život većine ljude se također mijenja.

U toku posljednjih deset godina Norveška je postala jedno multikulturno i raznoliko društvo.